Na obali rijeke stoji žena i doziva drevnu božicu, nudeći joj dar zauzvrat za dijete. Tko se odaziva pogodbi i što je zauzvrat dobiveno? Pročitaj u pitkoj i mračnoj mitološkoj priči Gubilište Irene Krčelić, smještenoj u alternativnu povijest drevne Mezopotamije.

Gublište je davne 1999. godine osvojilo nagradu SFera za najbolju kratku priču, održavši svježinu skoro dvije dekade kasnije.

VRIJEME ČITANJA: 8 minuta


GUBILIŠTE


Siduri Sabitu stajala je na obali Tigrisa i dozivala Ištar. Punih šest tisuća godina svako poslije podne krenula bi uz Uruka put obala rijeke i stojeći u trski zazivala boginju. Siduri je žarko željela da je Ištar blagoslovi djetetom, plač novorođenčeta nije se čuo u gradu od vremena Ubar-Tuta, kada su on i žena mu donijeli na svijet djevojčicu. Od tada je prošlo više od dvadeset tisuća godina, a Siduri nije čula da bi se dijete gdje rodilo. Mnogi su se ljudi otišli pokloniti lađaru Ur-Šanabiju, neka ih preveze u zemlju sjena da se više ne vrate, nikad ne dočekavši potomstvo, mladu krv svoje krvi. Kuće su zjapile nijeme i puste, u srcima se gnijezdila praznina.

 

Siduri Sabitu molila je zdušno i krik odjekne preko kontinuuma. Ereškigal se baš bila dokono provlačila kroz Saturnove prstenove kad je prene ženski glas koji usrdno doziva.

Baš neobično, pomisli, da netko zove Ištar! Pa ni sama se ne sjećam kada sam je zadnji put vidjela! Tko zna gdje se Ištar zabavlja – ukoliko nije stradala kod pokolja na Mešu, pa se oporavlja u Einim dubinama, a možda je otišla preko tamnih voda na drugu stranu, jer joj je bilo dojadilo što je stalno zazivaju; od kako je nehotice prosula sjeme života na ljupku planetu bremenitu vodom, zazivali su je u beskraj, jadala se onomad u Andromedinoj maglici, kad ju je Ereškigal zadnji put vidjela. Nije da Ištar ne bi bila voljna pomoći, no usredotočiti se na nešto duže od miga oka, bijaše joj nepodnošljiva gnjavaža. Eh, Ištar!

Iz prebiranja po uspomenama, Ereškigal prene ženina tužbaljka: molila je za dijete i jecala da će umrijeti od tuge ako ga ne dobije. To Ereškigal očara i ona pomisli, umrijeti? Gdje li je već bila čula o umiranju?

 

Siduri Sabitu znala je da je božica ljubavi bijesna, pa se stoga ne javlja, ali je također smatrala da su pogrešku okajali – i nije shvaćala zašto Ištar ne odgovara na usrdno preklinjanje. «Zar je zaboravila na svoju zaštitničku dužnost, na blagonaklono ophođenje kakvo boginjama priliči?», srdila se Siduri. Zašto je ne blagoslovi djetetom, nakon tolikih darova što je prinijela? Ni nju ni jednu drugu? No, Siduri je bila revnija od ostalih, strogo je pazila da ugodi bogovima, redovito je pristavljala žrtve, pomno izučavala astronomiju i živjela u skladu s gibanjima zvijezda, a uši držala otvorene za savjete posvećenica. I ništa!

 

Siduri je slušala stare kako govore da su se čudne stvari započele zbivati od kada je ljutiti Anu, bog svjetla i sunca, bio poslao Nebeskog Bika da spali zemlju, bijesan na uručkog kraljašto mu je uvrijedio kći. Čarobni je Bik svojim dahom palio plodnu ravnicu dok na koncu nije ipak savladan od dvojice najhrabrijih, a na Sabitin užas, jedan od dvojice, njezin čovjek iz stepe, podlegao je ranama, legao na zemlju i pretvorio se u ugljeni pepeo. Onaj drugi, uručki kralj, tri četvrtine bog, a četvrtinu čovjek, poludio je od bola vidjevši prijatelja mrtvog, i kad se nakon mnogih lutanja izliječena uma vratio u grad, u palači, u snu, ugrabila ga je smrt. Dvostruka je tuga zavladala Urukom, i cijelim Međurječjem, za mladim kraljem koji je pošao put zemlje sjena u svojoj dječačkoj trideset tisućitoj godini. A smrt, smrt je od tada počela kukavički vrebati u snu, kivna i zlonoga.

 

Dah Čarobnog Bika bio je dohvatio cijelu zemlju. Osim njezina čovjeka nitko drugi nije na mjestu poginuo, no djeca se više nisu rađala. Siduri je smatrala da je tome kriva razumljiva Ištarina ljutnja i svakodnevno je molila za oprost. No, nije li šest tisuća godina dovoljno da se prestane duriti i najtvrdoglavije božanstvo? Odgovore je gutao pijesak prije no što bi ih Siduri uspjela zahvatiti rukom. Ona sama tiho je ožalila smrt svog čovjeka iz stepe i priklonila se obućaru s južne strane Grada, te svakodnevno zazivala boginju.

 

«Tko si ti?», upita je Ereškigal. Siduri se uplaši i klecne među trstiku.
«Ne poznajem te», nastavi Ereškigal.
Uplašena žena izgovori svoje ime i zamoli usrdno: «Blagoslovi me djetetom, milostiva Ištar.»
«Ištar tražiš? Ne znam gdje je...»
«Blagoslovi me djetetom, moćna», uporno nastavi žena.
Ereškigal se zamisli.
«Dobro!», reče.
«Kome da prinesem dar, milostiva?», upita Siduri, zadrhtavši.
«Ne znam», reče Ereškigal.
«Kako ne znaš?», skupi hrabrost upitati. «A tko si ti?»
«Ereškigal.»
Siduri padne na koljena klecajući i moleći za milost. Ereškigal dosadi cendrava sredovječna žena, pa ode zarolati Jupiterove mjesece.

 

Siduri Sabitu je danima nakon tog razgovora hodala kao mjesečar. Godinama, stoljećima je zazivala Ištar i ništa. A onda joj je odgovorila Ištarina starija sestra Ereškigal, kraljica podzemnog svijeta, ona po čijoj zapovijedi pisarica sjena utiskuje u glinu imena onih kojima je umrijeti. I obećala joj je dijete! Tko će to shvatiti?

Iznese stol od ebanovine pred vrata zigurata i prostre ga pomno. U zdjelu od lapis lazulija stavi maslaca, a ćup od crvenog kamena napuni medom i ostavi bogu sunca neka liže.

 

Ereškigal se meškoljila pod toplinom sunčeva vjetra. Prvi put u svom dugom bivanju susrela sa sa smrtnim stvorom. To mora biti uzbudljivo, taj neobičan dar! Treba ga iskušati. Ženi je bila obećala dijete, no prešutjela joj je da će joj dati samu sebe. Uostalom, dijete je dijete, a Ereškigal je silno željela iskusiti to nešto neobično ljudsko. Blagoslov smrti sigurno je divan i Ereškigal se radovala.

Zanimljivo je, pomisli ona, što je žena umislila da me poznaje i što je navodno, poznavala Ištar, koja se izgubila još od jutra vremena, ali tko zna, možda su smrtnicima sve tajne otvorene? Ereškigal pogleda umornu, snenu ženu kako raščešljava kose i shvati zašto se Ištar više ne može sresti. To je ushiti.

 

Dok vreva vlada Gradom i odjekuje topot koraka, buku slijedi smrad, magarci njište, a trgovci urliču, samo se u svojoj postolarskoj kući Siduri mahnito umirila i revno odavlja dnevne poslove, viče na kuharicu, pregleda smočnicu, nadgledava momke što istovaruju i one što kroje kožu za cipele, mete prodavaonicu, broji papuče, a pred večer se doista smiruje i pomaže svom čovjeku da se opere, namiri i počine. Pritom šapuće sama sebi, to je bila nesvjestica, omama. Tlapnje! Vladarica sjena, njeno obećanje, to mi se samo pričinilo. Ništa od toga nije istina! Spokojna noć rasteže se Gradom, samo Siduri povraća.

 

Ereškigal zaviče u prazninu, tko je kada zadnji put umro? Utuki se nije mogao sjetiti, ali se Namtar prisjetio kako je jednom netko umro od radijacijske kuge i da je bilo strašno uzbuljivo. Ašaku i Ekimu su se začas sjurili da vide što je to Ereškigal pronašla. Ostali su zadivljeni tamnim darom i dozivali druge.

 

U rano jutro Siduri je bilo toliko muka da se krene baciti se u ponor ili bar zmijsko leglo, ako ga nađe, strpljivo čeka da je neka deva pregazi, no pitome životinje smjerno je obilaze; nakani se baciti pred krdo divljih im družica, no neka je teška ruka zadrži.

Za nekoliko tjedana Siduri osjeti trbuščić i veselje i pomama za djetetom rastjera joj zle slutnje. Ereškigal se više nije javljala, ma koliko je dozivala i žrtava prinosila. A uskoro se našla okružena pomahnitalim ženama, koje su kao poplava dolazile s obala Eufrata i Tigrisa, privučene nevjerojatnim novostima. Dvorile su je tako revno da više stopalima nije dotakla tlo. Sav se Uruk uzbudio i digao na noge. Ipak, uzalud su je ispitivali kojem se božanstvu priklonila, tko je taj mekoputi što joj je želu ispunio? Jedino što su saznali, jest da nije bila Ištar. Siduri je kriomice, uz pomoć najvjernijih koje su pristale zatvoriti oči, noću pohodila tamne ulice do Ereškigalinog svetišta, da ostavi žrtvu. Jedne je noći ipak bila opažena i težak mrmor padne na grad. Drugo jutro mukli potres probudi Uruk, Ereškigalin se hram rascijepi na pola i nestade, a ljudi do zanijeme do svitanja.

 

Ereškigal se pak lijepo smjestila u Sidurinoj utrobi i ljuljuškala. Snena i bunovna, tonula je letargiju, gubeći interes za svijet oko sebe. Pohlepno je crpila Sidurine sokove, upijala je ljudskost bezbrižno se gnijezdeći, uz sve rjeđa protezanja. Svijest joj se lagano sužava i gasi, ni ne primjećue da je utrnula, dok naposlijetku ne zapluta u toplom oceanu ništavila. Ereškigal je nestalo, rastopila se u okruglom majčinom trbuhu.

Ubrzo nakon što je Siduri rodila dječačića, mnoge su druge žene zajaukale u trudovima. Za probujalom plodnošću povele su se zvijeri i biljke. Kiše su lijevale, polja rađala, zemlja se zelenila, novorođena djeca trčkarala naokolo i rasla da je milina. Život je bujao Urukom.

Tek rijetki su primjetili da se svetišta raspadaju, za Ereškigalinim Ašakovo, pa Ekimovo, Namtarovo...

•••

Sidurise čudila svom dječaku što je brzo rastao. Pohlepno je sisao majčino mlijeko i nikada ga nije bilo dosta da ga se nahrani. Grabio je sve čega bi se dohvatio i uskoro, potpuno neočekivano, u dvadesetoj, postao zrelim muškarcem, a slično je bilo i s drugom djecom koja su stizala. Pohlepno su upijala život i ono što im je pružao. Kud im se žuri?, čudila se Siduri. Naravno da im se žuri, kad su tolike godine snivali u sjemenu, odgovarale su žene. Mnogo je bilo promjena. Gradili su se brodovi, spremale karavane, vino se lijevalo, a žene dovodile čak iz kraja onkraj Cedrove šume. Oružje se brusilo i tigrovi lovili sa razonodu. Djeca plodnog vala žudjela su za opasnostima, pustolovinama, putovanjima. Siduri je korila sina, a muž joj je odmahivao rukom, neka momka pusti na miru.

 

U trideset i drugoj mladić izmijeni svijetom. Krotio je zmije i jedna ga ugrize pod vrati, povevši ga u zemlju sjena. Siduri je bila neutješna, tupa ju je bol lomila. Onemoća i legne u postelju, nudeći se smrti neka je kukavički ugrabi u snu. Da je imala dovoljno snage, proklinjala bi i Ereškigal i dan kada ju je susrela.

No, Ereškigal odavno više nije bilo. Za njezinim primjerom poveli su se mnogi od njezine vrste, u pomamnoj potrazi za tamnim blagoslovom kojeg nisu poznavali. Nijemim su glasovima jedni druge dozivali, nadirali u valovima, hrpimice, u potrazi za zanimljivim novim užitkom. Na poziv žene željne djeteta ili samovoljno, ugnijezdili bi se i spokojno se pripremili za odlazak. U utrobama upijeni ljudski sokovi malo po malo izmijenili bi im svijest, dok ne bi ostala mutna kaša, a onda i ona utrnula. Trzaj rođenja bolan je i hladan, no nedovoljan za buđenje, pa bi nošeni davnom željom neki umrli odmah, dok bi drugi omamljeno teturali godinama, nasumce istražujući novi svijet, pa užasnuti bježali u tamu, u smiraj, da se iz nje više nikada ne vrate.

 

Poredala sam napukla glinene pločice jednu do druge, konačno završivši s prijevodom. Prije točno dva tjedna dobili smo dugo očekivanu financijsku potporu Francuskog arheološkog društva i Lafayette i ja smo odahnuli, pa angažirali svu radnu snagu koja nam je bila potrebna.

 

Iskopavanja Uruka, tako mukotrpno započeta, konačno su dobro krenula i napokon sam si mogla priuštiti jedan jedini luksuz koji sam željela, uživanje isključivo u jutarnjim mučninama. Sav ostali posao, uključujući i transkripciju i prijevod tekstova s glinenih pločica, prebačen je na brigu supruga i ekipe. Lijeno sam se protegnula i, kako mi je stopalo utonulo u vreli pustinjski pijesak, osjetih udarac u trbuh malenog stvorenja, odlučnog da iskusi smrt.

 

KRAJ


Priča Gubilište prvi puta je objavljena u zbirci Krhotine svjetova, u izdanju Nove stvarnosti i SFere, 1999. godine u Zagrebu, pod uredničkom rukom Darka Macana i Tatjane Jambrišak.

Copyright © 1999 - 2017 Irena Krčelić / Sva prava pridržana